<	kolovoz, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• On/Off

heh, nisam pisala post već, koliko, 2 mjeseca? Ah, šta ćeš, ljeto je i čovjek skoz zaboravi...
Ljetni praznici su pri kraju, no iskreno, nisam tužna... Iako su mi praznici bili baš super, malo ipak to predugo traje...
I što se sve meno dogodilo tokom praznika? pa ovako... bila sam na moru, čak 10 dana i mogu reći da sam ko vodozemac (tak bar moj tata kaže), uđem u vodu i nema me najmanje 3 sata... Pocrnila sam, hvala Bogu, jako, ko ciganče sam bila (još sam, no ne tak jako)... Nakon mora sam bila malo kod frendice koja živi dosta daleko od mene i bilo nam je preeedobro, bile smo vani i u petak i u subotu, i baš smo se zabavljale...
Eh kada je prošla zabava, tada sam doma morala malo svojima pomagati, znate kak idepoljoprivreda i to, al ništa strašno... izvukla sam se kad god je bila prilika...
I tako, malo po malo, prošli praznici (no dobro nisu, ima još tjedan dana, ali...)... joj sad još te knjige, kosorica nas je skoz zaj****a, glupa ženska, al tu se ništ nemože jer neki ljudi su rode glupi a drugi ne tako glupi...

nastoat ću sad više pisat postove, tj. češće, makar će počet škola, ali sve je bolje od učenja...

love ya!

Sjetila se ja svog bloga i evo me... malo sam pauzirala kako vidite... Prije nego bilo kaj napišem zahvaljujem vam na komovima... pussa svima...

Ovako, ovaj post posvećujem takoreći najstarijim (nije da su stare nego ih najdulje poznajem) frendicama Dei i Ani i svojoj sekici Petri...

Još od malih nogu ja sam ludo djetešce... A kako to i ide s ˝kim se družiš takav si˝ tako su i one tri bile lude skupa samnom, makar pošto sam ja bila najstarije derište ponašala sam se kao najmlađe... hihi...
Ako bilo koga pitate, mi smo stvarno imale ideje za osvojit svijet... htjele smo se nekako, nečim isticati među ostalima pa smo uvijek priređivale nekakve predstave ili izložbe...

Jednom smo mi tako (to nam je bila 1. ideja) organizirale cirkus i postavile, naravno, plakat s mjestom i vremenom održavanja... Gledat su nas došle samo bake, dedi, mame, ali mi smo bile zadovoljne... Ponovile mi to, ali drugi cirkus nije bio toliko uspješan, iako je bio puno bolje osmišljen, sestra i ja smo se posvađale na sceni pa tako i otjerale goste...
Druga ideja je bila da temperama obojimo pijesak i tako stvaramo slike koje bi prodavale pred kućom (mislim, koja ideja)... I tako obojimo mi pijesak, napravimo neke slike, ali prodaja baš nije išla... haha
Jednog prekrasnog sunčanog dana pala nam na um zamisao da složimo splav, sve bi bilo dobro, valjda, da neki čovjek nije došao vikat na nas zato kaj smo sve grane pocijepale... Eh ni to nam nije uspjelo...
Jedan od svježijih pokušaja isticanja bila ne naša šivaonica... Uredile mi dakle neku sobu da nam bude šivaonica, gdje ćemo mi krojiti i šivati svoje kreacije, pa onda kad nešto i zašijemo da organiziramo izložbu i prodaju... heh kad bi nam to uspjelo, odustale smo jer nam se nije dalo šivati ručno... A i tko bi to kupio, možda baka... Ima tu još puno takvih događaja, al stvarno mi se neda pisat tu neke litanije...

Ponekad mi zbilja jako nedostaju ta vremena... Kako god to pokušale ne osjetiti, ali malo smo se ipak udaljile jer znam da sada Dei i Ani neki drugi ljudi više znače od mene, ali razumijem ja to sve... No ipak one su uvijek bile uz mene, kako god ja luda bila... Zato im zahvaljujem na svemu, zahvaljujem im, jednostavno, što postoje... Hvala vam!!! Naravno kao i svojoj sestri koja mi nekad ispili sve živce, ali ju volim i dalje... hah tak je to...
I kako god to bilo nemoguće, htjela bi da u nekom dijelu života opet bude kao U DOBRA STARA VREMENA!!!
I nezaboravite nikad u životu, da ću vas ja uvijek neizmjerno voljeti... KISSAM VAS!

Bile su sestre. Nancy i Reny. Majka im je umrla kad su još bile male. Njihov otac je bio veoma zaposlen čovjek, bio je vlasnik svjetski utjecajne modne kuće. Bile su vrlo bogate, no koliko su god djelovale sretne falilo im je ljubavi. Obiteljske ljubavi jer je njihov otac rijetko bio s njima, pa ih je dadilja praktički i odgojila. Sve je to utjecalo na njih pa nije i čudno što su se i jako vezale. Bile su nerazdvojne. Reny je bila 2 godine starija od Nancy no to ju nije spriječilo da većinu svog vremena provodi sa svojom sestrom.

To ljeto im je otac priredio iznenađenje organizirajući i ljetovanje u Grčkoj. Bile su presretne što će se barem na neko vrijeme maknuti iz kuće. No nisu ni slutile da će im to putovanje promjeniti život.


Rano ujutro krenule su u luku. Putovanje je bilo dugo i umarajuće pa su se prvo nego su krenule u mali obilazak odmorile u hotelu. Kasnije, šetavši gradom upoznale su mnoge vrijednosti te predivne zemlje. Uživale su u svakom trenutku...

Nancy, iako mlađa, uvijek je bila luđa od svoje sestre. Tako i na ovom ljetovanju ona je bila ta koja je svaki dan bila vani na nekom tulumu.
Jednom kad je tako tulumarila dogodilo joj se nešto neočekivano...

It will be continuited. I will be back.

Kako je izlazila iz bara prišao joj jedan čovjek i stavio joj maramicu na usta... Ostala je bez svijesti.

Reny je bila u sobi kada je zazvonio telefon. Bili su to otmičari... Iako je dobila stroga uputstva ne zvati policiju, ona je to ipak učinila jer nije mogla biti sama u toj situaciji. To joj je bilo prvi puta da je bila odvojena od sestre. Bilo joj je veoma teško.
Što još gore otmičari nisu više ništa spomenuli.

Istog tog trena Nancy se nalazila u nekoj mračnoj prostoriji i dolazila je k svijesti. Ništa joj nije bilo jasno. Bila je zavezana, a kad je htjela vikati nije mogla jer je na usnama imala zaljepljenu čvrstu traku.
Bojala se. Pokušavala se osloboditi no nije imala snage. Iznenada je osjetila nekakvo podrhtavanje tla, kao da se giba. Nancy je shvatila da se nalazi na brodu.

Shrvana svim tim događajima, Reny je pozvala oca. Iako je imao mnogo posla, istog je trenutka doputovao u Grčku.
Tek sada kad bi mogao izgubiti svoju kćer, razmišljao je o izgubljenom vremenu koje je mogao provesti sa svojim kćerima.

Otvarala su se vrata. Nancy je bila prestravljena. U prostoriju je ušao neki visok mladić blaga pogleda... U rukama je nosio deku i hranu. Nježno je skinuo traku s njezinih usana i izašao iz sobe. Nancy je vikala za njim pitajući ga zašto je ovdje, no uzaludno.

Prolazili su dani, a Reny i otac pokušavali su svim snagama doprijeti do neke informacije, ali ništa im nije preostajalo nego da čekaju novi poziv otmičara...

Dani su bili kao mjeseci, tako se osjećala Nancy. Iako je bila zatvorena tu mračnu prostoriju, nisu se tako loše odnosili prema njoj, još naprotiv, katkad bi joj onaj mladić dopustio da izađe malo na zrak... Bio je dobar prema njoj. Kako je prošlo nekoliko dana Nancy je opet pokušala razgovarati s njim. Čim je započela pitanje zašto, mladić je samo pogledao dolje i rekao da on ništa nezna. U njegovim plavim očima vidjelo se da ne laže i da se kaje zbog svojih postupaka. Nancy ga više ništa nije pitala, samo ga je zamolila neku knjigu, da ubije vrijeme koje joj je tako sporo prolazilo.

Prošlo je mjesec dana. Policija je polako gubila nadu, no Reny nije ni njihov otac. Oni su u dubini duše znali da će sve dobro iako više nisu bili tako sigurni...

Nancy sada više nije bila u onoj staršnoj sobi. Mladić joj je dopustio da bude na palubi i da spava u normalnoj kabini. Samo bi jednom na tjedan morala jedan sat provesti u toj sobi i to kada bi dolazio taj neki njihov glavni čovjek koji bi provjeravao situaciju.
Kako je prolazilo vrijeme Nancy se zbližila s mladićem koji je zapravo nju morao držati zatvorenu da vrati dug njegovih roditelja. Zapravo je bio veoma zabavan i društven tip. Nancy ga nije smatrala neprijateljem nego čak naprotiv u dubini njena srca počeli su se buditi neki osjećaji. Htjela ih je potisnuti, no osjećaje nitko nemože kontrolirati. S tim je mladićem provodila svo svoje vrijeme... Kad bi s njim razgovarala nekako joj nije bilo tako teško, čak se i smijala. Iako to nikako nije željela, ona se zaljubila i to u čovjeka koji ju je držao zatočenu...
Jedne je noći Nancy šetala palubom. Mladić joj je prišao s leđa i rukama zatvorio oči. Šapnuo joj je neka sada pogleda u nebo. I stvarno, nebo je prekrasno, posuto milijunima prekrasnih zvjezdica. U tom trenutku njegove su usne krenule prema njezinim, iako se htjela oduprijeti tom poljpcu u dubini duše znala je da baš to i želi. Prepustila se osjećaju. Bio joj je to najljepši i najtopliji poljubac u životu. Tada je mladić otrčao u svoju kabinu i uzeo svoj mobitel.

Ne mogu ja to više, nemogu te držati zatvorenu, daleko od svih.- nakon što je to izgovorio dao joj je mobitel.

Reny je iz sna probudilo zvono. Javila se na svoj mobitel.
Tada je najedanput probudila oca i rekla da moraju u luku i sve mu objasnila. Otac je nazvao policiju i svi su zajedno u luci čekali brod.

Mladić je vozio brod najbrže što je mogao dok mu je Nancy milovala kosu. Nekih pola kilometara prije obale ispred broda pojavio se čamac. Mladić je poslao Nancy brzo u obu i uzeo pištolj. Jedva je stigao zaustaviti brod. Bio je to njegov šef koji je saznao što se događa. Nekako se dovukao na brod i napao je mladića. Bila je duga i žestoka borba.
Nancy je začula pucanj kada se uputila na palubu jer vuše nije mogla izdržati. Izlazeći iz kabine osjetila je bol u grudima. Tjelo mladića beživotno je ležalo na podu. Suze su joj same krenule niz lice...jedna za drugom... Pri negoli je izgubila svijest osjetila je bol u prsima, bila je upucana...

Probudila se u bolnici. Nije znala što se dogodilo. Reny i njezin otac bili su kraj nje. Bilo joj je tako drago što ih vidi... Otac joj je objasnio kako je policija stigla na vrijeme i kako je jedan otmičar uhićen, a drugi je već bio mrtav kada je policija stigla. Nancy mu nije imala snage objašnjavati kako on nije bio pravi otmičar već je samo bila tiho. Kada je ostala sama suze su opet navrle na oči.

Vratili su se kući. Otac je prodao modnu kuću i svoje vrijeme posvetio je kćerima koje su to i zaslužile. Prodajom modne kuće osigurao je lijep život svojoj obitelji.

No Nancy se još uvjek oporavljala od otmice, no ne na način na koij su svi mislili... Ona se oporavljala od smrti mladića... Iako mu nije znala ime on joj je olakšao najteže trenutke života. Zauvijek će se sjećati njegove crne, meke kose, prekrasnih, plavih, tajanstvenih i blagih očiju te najljepšeg poljupca u životu...





Evo, imala sam inspiraciju... Nadam se da će vam se svidjeti...

PUSSACH!

Ljeto je počelo... da, i sada umjesto da se zabavljamo, svi nas časopisi maltretiraju s tim nekakvim ljetnim ljubavima... Iskreno, nemam ništa protiv ako netko i proživi tu famoznu ljubav, ali nemoraju nas samo na to upućivati...

Za mene je ljeto vrijeme druženja s prijateljima (pogotovo onima koji neidu s nama u školu), vrijeme zabave i svega što ide uz to. A sad ako se nađe koji macan koji će mi se svidjeti, ništa zato, neću se buniti...

Nemam neki plan kako preživjeti ovo ljeto, jednostavno sam spontana osoba koja ne voli da svi njezini lijepi trenuci budu isplanirani.. Samo znam da ću pustiti mozak na pašu i UŽIVATI!!! Jedva čekam da se bacim u more i da se nagutam slane vode (to mi ionako ne gine). Da i da dobim boju...

Nadam se da će ostatak ljeta biti zanimljivi kao današnji dan, pa da ne moram skinuti sve moguće filmove i ubiti se od dosade...


Uživajte...

Pussek!!!

Ej ljudovi... Evo svratila sam opet na svoj blog. Da iskreno kažem tj. napišem nemam šta radit sad na praznicima . Svi jedva čekamo da praznici stignu, no kad stignu, nakon nekog vremena, jedva čekamo da počne škola i da izljubimo svoje frendeke pa da se sve opet vrati u normalu. Kako su počeli ti praznici već sam stigla pogledati sve svoje filmove koje imam na DVD-u, ali i one filmove prikazivane na telkaču ... Ah šta ćeš kad sam takva lijenčina pa mi se ne da da radim neš` pametno...
Mislim, kako bi bilo da nema škole??? Čovječe nit bi imali toliko prijatelja, nit bi bili, ono, baš pametni!
Sve u svemu moj zaključak je

Ne volim školu, no ne mogu bez nje!

PUSSACH!!!

Ime mi je Patrisha, a prezime nepoznato. Imam skoro 16 godina. Idem u 1. gimnu u Vž-u i tak. Imam mnoštvo frendeki pa da nekolicinu i spomenem, ovak: Marina M., Dea, Ana zoričeva, Marina H., Ana Katarina, Monika S. itd. itd. itd...
Da se razumijemo ja nemam neprijatelja. Volim svoje frendeke, svoju obitelj, MUZIKU, knjige (samo one zanimljive), milka čokoladu, facebook, školske odmore, a najviše se volim smijati
Ne volim svoj kompjutor, paradajz, školu, lektiru, š*t*r*e*b*e*r*e,...*
Obožavam pink boju, ali i ljubičasta, žuta, bijela, plava i zelena su mi o*k...
Volim filmove, pogotovo komedije.
Visoka sam 165cm, imam smeđe oči i smeđu kosu...**---
*-*
Nemam sretni ni nesretni broj.
Naj predmeti: *-* veliki odmor, *-* mali odmori...
Volim životinje, najviše mačke*-*...
To bi bilo dosta za prvi put...-*-
*-*
Pussek na nossek...*-*